Tražite brz savet od stručnjaka >> online konsultacije    NOVO- Jastuk za lečenje bola u ledjima

Išijas i lumboishialgia- poslušaj objašnjenje u 5 minuta

 

Pre nego objasnimo problem diskus hernije želeli bismo da napomenemo da mnogi pacijenti, kojima je diskus hernija dijagnostikovana na snimcima, ustvari nemaju bol zbog nje već zbog opterećenja kičme kao što je npr. sedenje.

Kod nekih ljudi dugotrajno sedenje dovodi do opterećenja i naknadne upale ligamenata određenih zglobova u donjem delu leđa. To se najčešće manifestuje bolovima nakon dužeg sedenja, takom ustajanja ili tokom stajanja. Tada bol može biti lokalizovan u repnoj kosti ili u donjem delu leđa (jednostrano ili obostrano, sa ili bez širenja u nogu, ili na samoj sredini kičme).

Često je, i nakon najboljeg lečenja, nemoguće izlečiti bol ukoliko se, tokom sedenja, bolne strukture ne rasterete. Lekovi koji rešavaju bol, upalu, spazam… jednostavno ne mogu da dovedu do trajnog smanjenja bola ukoliko se ti procesi stalno sedenjem ponovo uzrokuju. Kod ovih pacijenata najbolji način za rasterećenje bolnih struktura tokom sedenja jeste upotreba posebne vrste jastuka koji dizajniramo po njihovoj dijagnozi i meri. Kod njih tek upotreba ovakvog jastuka, sa ili bez lečenja bola, dovodi do prekida bola. Ove strukture su, izmedju ostalih: sakroilijačni zglob, repna kost (trtica, coccyx, kokcidoginija, tailbone,…).

Kontaktirajte nas besplatno preko stranice >  jastuk za lečenje bola u leđima da odredimo da li spadate u grupu pacijenata kojima jastuk može značajno pomoći. Anatomski ortopedski jastuk pravljen po meri i dijagnozi pacijenta.

Lumbalna diskus hernija

Bolesti lumboskralnog dela kičmenog stuba su mnogobrojne i uglavnom počinju kao bol u krstima koji se može širiti u nogu (syndroma lumbale, lumboischialgia, išijas). Kod uznapredovale bolesti, a nekad i od samog početka, mogu se javiti znaci oštećenja početaka nerava za noge (korena nerva- radikulopatije). Radikulopatije se manifestuju slabošću i utrnulošću nogu. Ako se javi utrnulost ona je najčešće lokalizovana na stopalu. (Pacijentu trne unutrašnja ili spoljašnja strana stopala.) On takodje može da otežano hoda na prstima ili petama jednog ili oba stopala.

Ukoliko se javi neki od ovih simptoma pacijent će biti upućen specijalisti (neurohirurg, neurolog ili fizijatar) koji će ga detaljno neurološki pregledati i nakon toga odrediti dodatna ispitivanja. Najčešća dodatna ispitivanja su: rentgenski snimak dela kičme u raznim projekcijama; elektromiografija (EMG, EMNG) kojom se odredjuje stanje živaca i mišića; somatosenzorni evocirani potencijali (SSEP) kojim se odredjuje stanje kičmene moždine i živaca; snimak obolelog dela kičme kompjuterizovanom tomografijom (CT kičme) ili češće magnetnom rezonancom (MR). U obzir dolaze i druge dijagnostičke metode.

Broj dijagnoza, koje se ovim metodama mogu ustanoviti, je velik. Neke dijagnoze ukazuju samo na tegobe (npr lumbago, lumbalni sindrom- bol u slabinsko-krstačnom delu kičme); neke ukazuju na oštećenja nervnih struktura (npr radiculopathia), a neke na uzrok tegoba (npr Protrusio disci). Brojne dijagnoze predstavljaju ustvari sinonime (npr. hernijacija diska i diskus hernija – hernia). Primer različitog nivoa dijagnoza kod istog pacijenta može biti: degeneracija i naprezanje diska dovode do “curenja” dela diska (protrusio disci), koji pritiska na koren živca i oštećuje ga (radiculopathia), a ovo se manfestuje bolom u nozi (išijalgija). Znači ovaj pacijent će kod lekara dobiti dijagnozu ishialgia, kod neurologa još i dijagnozu radiculopathia, a nakon snimanja kičme magnetnom rezonancom biće postavljena i dijagnoza discus hernia. Tek sve ove tri dijagnoze zajedno odslikavaju pravo stanje pacijenta. Ova klinička slika je najviše specifična za diskus herniju. U slučaju suženja kičmenog kanala zbog spondiloze u početku se tegobe mogu javljati samo prilikom hoda

Tegobe, kod stenoze slabinskog dela kičmenog kanala, se u početku javljaju tokom dužeg, pa sve kraćeg hoda. One se javljaju u formi bola, utrnulosti i/ili slabosti koji nastaju nakon pešačenja odredjene distance i prestaju kada pacijent stane ili sedne. Zovu se neurogene intermitentne klaudikacije (Claudicatio neurogenes intermitens). Rezultat su pritiska na korene živaca koji je naročito jak prilikom hoda. Moraju se razlikovati od klaudikacija (bolova pri hodu) koji nastaju zbog suženja arterija nogu.

U daljem tesktu ćemo obraditi: najčešće bolne sindrome, najčešće neurološke deficite i najčešće uzroke bola i deficita.

Bolni sindromi u lumbalnom delu kičme mogu imate različite i često udružene uzroke. Na početku bolesti dominiraju tzv. miofascijalni bolovi. Oni nastaju zbog upale i grča u brojnim mekim tkivima npr. mišićima, ligamentima, kapsulama zglobova i pripojima ovih struktura. Povezani su sa nepravilnim držanjem, traumama, slabim mišićima koji drže posturu. (duboki mišići oko kičme, mišići ledja i trbuha,…), stalnim opterećenjem kičme (prekomerna telesna težina, opterećenja na poslu, nepravilni pokreti saginjanja i dizanja tereta, tokom sportskih aktivnosti,…). Takodje bolest može početi i u okviru raznih reumatskih bolesti ili nakon povreda. Tegobe vezane za kičmeni stub su česte u bolestima koje napadaju veći broj organa npr. sistemske autoimune bolesti, osteoporoza, neke bolesti krvi, maligne bolesti, bolesti koje duže vreme dovode do smanjenog kretanja,…. Mnoge bolesti okolnih organa mogu izazivati bol koji imitira bolesti kičmenog stuba (bubrezi, materica, jajnici,…). Gorenavedene bolesti se obično neurohirurški ne leče.

Ukoliko hronični bol dugo traje on može postati bolest za sebe. U tim slučajevima, i kada se izleči uzrok bola, bol ostaje. Ovo se tumači različitim trajnim promenama u nervnom sistemu (tkivima oko kičmenog stuba, korenu živca, čak i u mozgu). Do ovih promena dovodi primarni uzrok ali i dugotrajno trpljenje bola. Zbog toga je važno da se, poštopoto, spreči da značajan bol neprekidno traje duže od 3-6 meseci.

Neurološki deficiti mogu biti u vidu oštećenja korena živaca za noge zbog pristika na njih (radikulopatije) ili sindroma kaude ekvine (oštećenje većine korena živaca za noge i malu karlicu). Lumbalna radikulopatija se najčešće manifestuje: bolom koji se širi iz krsta, niz zadnji deo noge, do stopala; utrnulošću i mravinjanjem najčešće u stopalu; slabošću jedne ili više gupa mišića na jednoj ili obe noge, praćenih atrofijom mišića (najčešće su zahvaćeni mišići potkolenice i oslabljeno je pomeranje stopala). Sindrom kaude ekvine se najviše manifestuje slabošću donjeg dela nogu, nevoljnim oticanjem mokraće i stolice, ili njihovom retencijom. Ovo je teško i veoma urgentno stanje.

U neurohirurgiji je važno ustanoviti 3 tipa procesa na kičmi koji se mogu lečiti hirurški. To su: a- patološke promene koje vrše pritisak na nervne strukture (korene živaca – jedan ili više njih); b- nestabilnost delova kičmenog stuba i c- drugi, hirurši rešiv, uzrok bola.

Najčešće patološke promene koje vrše pritisak na nervne strukture nastaju kao posledica degeneracije unutar kičmenog stuba (degeneracije diskova, pršljenova, zglobova, ligamenata,…). Redje su posredi tumori, infekcije, urodjene anomalije, povrede,…

Degenerativne promene u srednjim životnim godinama zahvataju najčešće diskove. U njima tokom godina dolazi do «zamora materijala» kao posledica opterećenja i lošijeg sastava diska. Disk manje otporan na ponavljana opterećenja se može naslediti. Disk se sastoji iz središnjeg dela (nucleus pulposus) koji služi kao amortizer, te je bogatiji vodom i perifernog prstena koji daje čvrstinu disku. U slučaju degeneracije središnji deo gubi vodu, periferni prsten puca i dešava se slučaj kao na slici ispod. Tada dijagnoza procesa na kičmi može da glasi: protruzija diska, hernijacija diska, Protrusio disci, Prolapsus disci, ekstruzija diska, diskus hernija, discus hernia, kičmena kila, … Prema vodećim simptomima, ovo može da odgovara sledećim dijagnozama: Lumoischialgia, Radiculopathia, Sy caudae equinae,…

Slika prikazuje poprečne preseke 2 lumbalna diska. Levo je zdrav disk bez promena u centralnom (žuto obojenom) delu diska. Desno postoji odvajanje centralnog dela diska i njegov prolazak kroz pukotinu perifernog prstena. Deo diska koji je «iscurio» unazad vrši pritisak na korene živaca (rozo obojeni). To dovodi do lumboišijalgije i poremećaje u osećaju dodira i do slabosti mišića u delu noge koga taj koren živca inerviše (oživčava).
Slika: Koren nerva uklješten kao na prethodnoj slici izlazi izvan kičmenog stuba i formira išijadični nerv (br 3). Zbog uklještena korena bol i utrnulost se šire duž ovog nerva tj. duž zadnje strane noge prema stopalu. Takodje se javlja i slabost stopala.Zbog ovoga problem u kičmi se može manifestovati npr. utrnulošću malog prsta stopala.
Slika prikazuje profilni presek grudnog dela kičme i napredovanje diskus hernije koja sve više vrši pritisak na kičmenu moždinu. Disk je napred, a kičmena moždina je iza njega.
Slike prikazuju snimak lumbosakralne kičme magnetnom rezonancom – levo je profilni, a desno poprečni presek. Crvenim strelicama je označen deo diska koji je iscurio i vrši pritisak na korene nerava. Diskovi imaju naziv prema pršljenovima izmedju kojih se nalaze- L2-L3, L3-L4, L4-L5, L5-S1 (L2L3, L3L4, L4L5, L5S1). Najčešće su hernijacije diska na nivoima L4-L5 i L5-S1.

Degeneracija pršljenova podrazumeva koštano suženje kanala što se zove spinalna stenoza. Odgovaraju joj pojmovi: Stenosis canalis spinalis centralis i Stenosis recessuss lateralis. Suženje izazivaju najčešće različiti koštani izraštaji sa delova pršljena (Pojmovi koji se za ovo vežu su spondiloza- spondylosis, spondilartroza- spondylarthrosis, osteofiti,…).

Slika prikazuje poprečni presek grudnog pršljena. Levo se vidi kičmeni kanal normalne širine, a desno je kanal sužen koštanim izraštajima označnim strelicama.

Stenoza je češća u vratnom delu kičme, a diskus hernija u lumbalnom delu kičme. Grudna kičma je redje zahvaćena ovim procesima. Stenoza češće počinje bolom prilikom hoda (neurogena klaudikacija), dok diskus hernija od početka izaziva išijas.

Lečenje degenerativnih bolesti lumbalne kičme može biti simptomatsko, fizikalno ili hirurško. Cilj lečenja je da se deo, koji vrši pritisak na nervnu strukturu, “odmakne” od nje. Glavno je pitanje, ako pacijent ima dijagnozu -diskus hernija, “operacija ili ne”?

Postoji nekoliko razloga lošeg terapijskog efekta u lečenju hroničnog bola koji se ponavljaju kod mnogih pacijenata sa bolovima u ledjima i išijasom. 

Lečenje diskus hernije bez operacije – U praksi se obično javlja sledeći slučaj: Bol u krstima i/ili nozi (lumbago ili lumboišijalgija) se leče analgeticima (Diklofenak i sl) i miorelaksantima. Ukoliko ovo ne pomogne pacijent se podvrgava fizikalnom tretmanu. Ako ni sada nema rezultata radi se snimak kičme magnetnom rezonancom. U slučaju postojanja diskus hernije, budući da bol traje već duže vreme i ne prolazi, indikuje se operacija. Ipak u ovoj fazi bolesti, ukoliko ne postoji neurološki deficit (mišićna slabost) treba sprovesti interventnu terapiju bola (II etapa u lečenju bola). Ovo su specifične intervencije koje se rade uz pomoć rendgenskog ili ultrazvučnog snimanja, kratko traju, obično su u formi inekcija, nije potrebno ležanje u bolnici i veoma su efiksane (bol se reši u preko 80%). Ovim metodama se smanjuje upala oko korena nerva, postiže bezbolnost i omogućava rasterećenje i oporavak nerva. Na ovaj način se može izbeći operacija kod većine diskus hernija, ipak to nije uvek moguće. Zbog ovoga operaciju diskus hernije ne bi trebalo sprovesti pre primene ovih metoda. I u slučaju kod postojanja potreba za operacijom ona se često može izvesti bez operativnog reza. (videti niže napisano)

Konsultacija se sprovodi uz prethodno najavljivanje na mail, ili porukom na WhatsApp ili Viber. Pozivi nisu aktivni.

 zkoja@yahoo.com     +381628534555

        

Bol u leđima usled opterećenja kičme

Youtube video link koji objašnjava neoperativne interventne metode u lečenju bola u kičmi:

Youtube videolinka: Slučaj pacijenta sa prolapsom diska (diskus hernijom) koji je izlečen bez klasične operacije

Hirurško lečenje diksus hernije – U slučaju slabinske diskus hernije operacija je indikovana samo u 10% slučajeva. Ona se izvodi ukoliko se na snimku dokaže diskus hernija, a postoji veće neurološko oštećenje ili su bolovi dugotrajni i ne prolaze na fizikalni tretman (već nakon 6 nedelja, pogotovo ako je disk velik i nema više prostora u spinalnom kanalu za odmicanje diska od korena nerva). Najhitnije stanje je u slučaju pojave utrnulosti, bolova i slabosti u obe noge, uz smetnje mokrenja i stolice. To se zove sindrom kaude ekvine (syndroma caudae equinae) i zahteva hitnu operaciju unutar 48 časova. Operacija diskus hernije podrazumeva uklanjanje dela diska koji je ispao i delova diska koji mogu ispasti (središnji degenerisani deo diska). Postoje različite tehnike operacije. Operacija se vrši preko kožnog reza na sredini ledja dužine oko 3 cm. Nema presecanja mišića, niti odstranjenja većeg dela kosti pršljena. Operacija se radi u mikroskopskoj tehnici ili uz pomoć endoskopa. Pored uklanjanja pritiska na koren živca mora se uraditi sve da se, minimalno invazivnom hirurškom tehnikom, spreči nastanak velikog ožiljka oko korena živca, kao i nestabilnosti pršljenova. Kod nas je uspeh hirurškog lečenja diskus hernije izuzetno visok. Ovo postižemo time što imamo veliko iskustvo i savremenu opremu. Budući da su nam na raspolaganju sve metode nehirurškog i hirurškog lečenja bola možemo ih kombinovati kako je to najbolje za pacijenta. Time obezbedjujemo odsustvo bilokakvih operativnih komplikacija i sigurno eliminišemo bol. Ne dešava se da tokom operacije ne rasteretimo dovoljno živac od pritiska zato što obavezno moramo operaciju uraditi endoskopski, ili bez mikoroskopa,… Takodje se ne dešava da pacijentu zaostane odredjeni bol posle operacije, što se inače dešava u 25% slučajeva. Taj bol se operacijom nije ni mogao rešiti, ali zato mi raspolažemo raznim metodama za njegovo konačno lečenje. Pored svega ovoga kompletan tretman pružamo po veoma konkurentnim cenama

Pacijentu se savetuje da ustane tek sutra, posle operacije, uz pomoć fizioterapeuta. Fizioterapeut mu tada objašnjava načine ustajanja, saginjanja, leganja, vežbe… U neposrednom postoperativnom toku obično nestaje ili se značajno smanji bol u nozi, ali se često pojavi bol u predelu rane. On se može povećavati do 4. dana i rezultat je otoka tkiva na mestu operacije. Takodje se može javiti i kratkotrajan bol u nozi. Ovi bolovi nisu rezultat pritiska na nerve i uspešno se leče analgeticima. Pacijent ostaje u bolnici obično 4 dana. Devetog dana se skidaju konci i počinje se sa fizikalnim lečenjem na odeljenju za fizikalnu medicinu ili u nekoj od banja.
Prodiranje instrumenta hvatalice, sa ili bez odstranjenja dela zadnjeg zida kičmenog kanala, da bi se ušlo u kanal i odstranio deo diska koji vrši pritisak na koren živca.

Slika: Prodiranje instrumenta hvatalice, sa ili bez odstranjenja dela zadnjeg zida kičmenog kanala, da bi se ušlo u kanal i odstranio deo diska koji vrši pritisak na koren živca.

Postoje i druge metode perkutanog rešavanja diskus hernije (ubodom kroz kožu, bez njenog reza). One su indikovane kod posebne vrste diskus hernija i, ukoliko ih izvodi lekar sa iskustvom u postavljanju indikacija i samoj intervenciji, rezultati su dobri. Najpoznatija metoda je enoskopska diskektomija (endoscopic discectomy) i PLDD.

Videolink: Sličaj pacijenta koji je zadobio diskus herniju L5-S1. Imao je izrazite bolove koji nisu mogli trajno biti rešeni nijednom od interventnih procedura. Zbog toga je operisan. Operacija je uradjena minimalno-invazivno (mikrohirurške, endoksopske,…). Zbog toga je pacijent mogao odmah da hoda i ubrzo se, posle operacije, vratio na posao.

Videolink: Slučaj pacijenta kome je operisana diskus hernija nakon što su mu se oduzele noge i nije više mogao da kontroliše mokrenje (sindrom kaude ekvine)

Endoskopsko odstranjivanje diska je indikovano kod većine diskus hernija. Ono omogućava uklanjanje pritiska na koren nerva bez klasičnog reza na koži i, što je najvažnije, bez oštećenja mišića koje održavaju stabilnost kičme, kao i bez oštećenja koštanih elemenata pršljena. Ovo sve se manifestuje malim postoperativnim tegobama, pacijent je bez bolova i ustaje istog dana kad je i operisan. Kompletno lečenje traje 2-3 dana.

U slučaju da postoji diskus hernija koja ispunjava posebne uslove može se raditi minimalna intervencija na diskusu. (PLDD, PDD, percutaneus disc decompression) Njome se samo preko uboda kože, bez reza i operacije, omogućava otklanjanje pritiska na živac nastalog zbog diskus hernije. Pri ovome se koriste različiti aparati: laser, plazma ili mehanički dekompresor. Svi oni odstranjuju degenerisani materijal centralnog dela diska izmedju pršljanova i ovim omogućavaju da se „iscureli“ deo diska vrati nazad u svoje ležište i prestane da pritiska na koren živca. Svi ovi aparati imaju podjednaku uspešnost.

Indikacije za ovu intervenciju su:

  1. da je uzrok bola u ledjima i nozi diskus hernija koja dovodi do pritiska na koren nerva
  2. da konzervativne metode lečenja nisu dale rezultate (Svaka intervencija može imati neželjene efekte i komplikacije o kojima treba razmišljati. Kod ove intervencije oni su redji i blaži nego kod klasične operacije. I kod ove intervenije i kod klasične operacije komplikacije su veoma retke.)
  3. da ne postoji značajnije akutno oštećenje funkcije radiksa sa slabošću mišića ili poremećajem sfinktera, te
  4. da diskus hernija ima takve anatomske karakteristike (što se vidi na snimku kičme magnetnom rezonancom) da se ova intervencija smatra uspešnom.

Ukoliko postoji prave indikacije za ovu intervenciju ona ima sledeće osobine:

  • sprovodi se u lokalnoj anesteziji
  • ne zahteva rez
  • nije bolna
  • traje oko pola sata
  • uspeh se postiže u 90% slučajeva
  • obično nije potrebno ležanje u bolnici nakon nje
  • uspeh se u velikom procentu vidi istog dana.
Video: Perkutana dekompresija diska (PDD) – Prvi deo videa prikazuje kako dolazi do curenja centralnog dela diska prema korenu nerva (nastajanje diksus hernije). Ovo dovodi do bolne radikulopatije. (manifestuje se često išijasom). Ukoliko postoje indikacije može se sprovesti perkutano odstranjenje

Zamene diska veštačkim (lumbalne disk proteze) su mnogo redje nego u vratnoj kičmi. Indikacije za ove intervencije su kontroverzne, a dugotrajni rezultati još nisu poznati.

U slučaju postojanja stenoze mora se ukloniti veći deo zadnjeg zida kičmenog kanala operacijom koja se zove laminektomija (laminectomia ili laminoplastica).

Kičmena nestabilnost je najčešće rezultat povrede ili degenerativnih promena. Ona podrazumeva svaku promenu odnosa izmedju pršljenova koja vodi ka poremećaju posture, bolovima i/ili neurološkim oštećenjima. Ukoliko je neka od ovih tegoba prisutna mora se dijagnostikovati tip nestabilnosti rentgenskim, CT i MR snimcima. Nakon toga se odlučujemo da li nestabilnost da lečimo operativno i kojom metodom.

Slika prikazuje nestabilnost koja se manifestuje klizanjem poslednjeg lumbalnog pršljena prema napred (spondilolisteza). Ukoliko izaziva tegobe indikovana je stabilizacija kao na sledećoj slici.
Slika: Stabilizacija slabinskih pršljanova šrofovima koji se ušrafe u pršljenove, a spoje metalnim šipkama. Time se sprečava dalje pomeranje pršljenova, jedan u odnosu na drugi, a oni se mogu i vratiti u normalan položaj.

Prognoza

U dobro odabranim slučajevima bol se hirurški uspešno reši (nestaje ili se znatno smanji) u 90% slučajeva. Ukoliko se na vreme operiše značajno se popravljaju i oštećenja živaca i kičmene moždine (slabost, utrnulost, nespretnost).

Operativno lečenje dovodi do stabilizacije kičme i uklanja pritisak na nervne strukture. Ovim se smanjuje bol i sprečava dalje propadanje nervnih struktura. Ipak mogu zaostati tegobe zbog već izazvanog oštećenja nervne strukture, ali i udruženih bolesti. One podrazumevaju bol koji nije izazvan pritiskom na koren živca ili nestabilnošću, kao što je u uvodnom delu pomenuto. To su npr: miofascijalni bolovi, hronični bol od prethodnog oštećenja korena živca koje je dugo trajalo i drugi tipovi bolova. Pored ovoga nakon operacije ostaju faktori rizika: prekomerna telesna težina, slabost mišića koji stabilizuju kičmeni stub, nepravilni pokreti i dizanje tereta, nepravilno držanje,… Ove i druge promene izazivaju smanjenu pokretljivost u raznim zglobovima.

Oštećeni nervi se manjim delom odmah oporave nakon uklanjanja pritiska na njih. Za oporavak zaostalih neuroloških deficita (slabost mišića, utrnulost, nespretnost, peckanje,…) potrebni su vreme i dodatne terapijske metode. Obično se 75% oporavka dogodi u prvih 6 meseci. Ukoliko je neurološko oštećenje bilo veće i duže trajalo, pogotovo kod starijih ljudi, utoliko će više trajnog deficita zaostati.

Zaostali bol se često uspešno može lečiti i hirurški. O tome više piše u poglavlju sajta o hirurškom lečenju bola.

Operativno lečenje kičme je uvek samo deo terapije. Pre, a pogotovo posle operacije, potrebne su i druge metode lečenja. Dominantno mesto zauzimaju simptomatska i potporna terapija, te fizikalno lečenje i menjanje navika pacijenta. Simptomatska terapija je obično terapija protiv bola i upale (antireumatici, nesteroidni analgetici – Movalis, Nimulid, Diklofenak,,…), te protiv grča mišića (Benzodiazepam, Tetrazepam,…). Potpora regeneraciji nervnih tkiva podrazumeva upotrebu različitih lekova. Ovi lekovi su često skupi i njihov terapijski efekat nije presudan, a često nije ni dokazan (različiti preparati B vitamina, OHB-12 inekcije,…).

Metode fizikalog lečenja su brojne, a izdvajamo značaj kineziterapije uz edukaciju pacijenata u vezi faktora rizika. Da bi se naglasio značaj poslednjeg često se ustanove, koje se bave lečenjem bolova u kičmi, nazivaju “Back school”. Pored njih postoje elektroterapija, magnetoterapija, laser, zagrevanje, masaža i alternativnije metode- akupresura, hiropraksija, akupunktura,… Ove alternativne metode lečenja su u svetu više zastupljene nego kod nas. Važno je znati da i za njih terapeut mora biti edukovan i stručan, te da ih ne treba forsirati kada postoje uspešnije metode lečenja. Pacijentima često nije jasno da i ove metode imaju opisane kontraindikacije i štetne efekte.

Ponovo javljanje diskus hernije se može desiti na istom ili susednom nivou od ranije operisanog. Bol u ledjima nakon operacije se zove Failed back sindrom i potrebno je ustanoviti njegov razlog. Kao i kod prve bolne faze uzrok bola može zahtevati operativno ili konzervativno lečenje. Prilikom prve operacije hernijacije diska hirurg odstranjuje sve ono što je iscurelo iz prostora diska i ono što potencijalno može da iscuri, ostavljajući ono što izgleda zdravo. Niko ne može sprečiti dalje propadanje diska i nove diskus hernije se javljaju u 10-15% slučajeva. Ne znači da je svaka lumboišijalgija recidiv (većina to nisu). Ukoliko neurohirurg posumnja na novu kompresiju korena živca on će indikovati MR snimak kičme, ali ovaj put pre i nakon davanja kontrasta u venu. Ukoliko se uradi snimanje bez kontrasta često nismo u mogućnosti da procenimo da li unutar ožiljka, od ranije operacije, postoji disk. Budući da je sada oko korena živca ožiljak od ranije operacije, potrebno je da iscure i manji komadi diska da bi izazvali tegobe. Ponovne operacije na ranije operisanom nivou su veoma specifične i treba da ih indikuje i obavlja neurohirurg kome je ova oblast bliska.